Dr. Bojan Kozomara

Tabela sadržaja

Color Blindness

Color blindness is a condition that affects the way a person distinguishes two or more colors, most commonly red and green. It is also possible to lack the ability to distinguish any type of color, though this is very rare.


Causes

The most common cause of color blindness is a problem in the development of the color-sensing ability in nerve cells of the eye, called cones. Cones are found in the retina, which is the layer of tissue at the back of the eye on which light is focused.

This problem is most commonly inherited from mutations on the X chromosome. Because of that genetic location, color blindness is more common in men than in women (men have two X chromosomes and a higher likelihood of having at least one that is sufficient to provide normal color vision).

Other causes include accidents or trauma, side effects from certain types of medication, and damage to the retina.

Diagnosis

The Ishihara Color Test is the most common way to diagnosis color deficiencies. It represents series of pictures made up of colored spots with a figure embedded in it as a slightly different color. The figure can be seen with normal color vision, but not with a particular color defect.

In this picture, the number 74 should be visible to people with normal color vision. Viewers with certain deficiencies may see it as 21, and others with more drastic color blindness may not see any number at all.

Treatment

There is no treatment to cure color blindness. People who suffer from color blindness have to learn to adapt to the lack of color vision.

doktor medicine, specijalista oftamologije at Klinika Svjetlost, Banja Luka | Website | + posts

Još od ranog djetinjstva bio sam oduševljen oftalmologijom, za mene najljepšom granom medicine. Pošto sam ujedno bio i dijete profesora oftalmologije, za mene je put moje karijere bio sasvim jasan i vidljiv. Nakon završetka srednje škole i uspešnog okončanja studija na Medicinskom fakultetu Banja Luka, radio sam sve što je bilo moguće kako bih se jednog dana mogao zvati i „oftalmologom.“ Sreća mi se osmijehnula, te sam nedugo po završteku studija dobio specijalizaciju iz oftalmologije u Kliničkom centru Banja Luka.

Trud i rad svakog ambicioznog i vrijednog studenta je bezvrijedan ako uz njega nije talentovan, požrtvovan i nesebičan mentor. U mom slučaju, to su bila dvojica ljudi koji su mi omogućili da u profesionalnom smislu postanem ovo što danas jesam. Prva osoba je moj pokojni otac, koji mi nije samo prenio ljubav prema oftalmologiji, nego je bio i najveća podrška mojoj karijeri. Druga osoba je moj „drugi otac“, prof. Nikica Gabrić, osnivač i vlasnik Klinika Svjetlost. On me je učio ne samo oftalmologiji i najnovijim vještinama, nego i filozofiji i psihologiji života. Zahvaljujući njemu, danas sam ne samo bolji oftalmolog, nego i bolji čovjek.

Liječenje bolesti oka nije uvijek lako, ali je sigurno uvijek interesantno. Živjeti i raditi u zemlji u razvoju i regionu punom izazova nije nikada bez uzbuđenja. Stoga sa ponosom mogu da kažem da sam bio dio tima koji je, sada već davne 2008. godine, prvi put izveo operaciju laserske korekcije dioptrije u Bosni i Hercegovini. Danas su refraktivne hirurške procedure, kao što su LASIK, Epi-LASIK, PRK i LASEK dio moje svakodnevne rutine i istinski nikada ne bih mogao biti srećniji zbog toga.

Osim mojih svakodnevnih stručnih i naučnih aktivnosti, uživam i u menadžerskim poslovima. Već skoro osam godina na čelu sam Klinike Svjetlost u Banjaluci. Svi moji saradnici, doktori i medicinske sestre, su vrijedni mladi ljudi na koje sam svaki dan sve više ponosan.