Funkcionalni biomarker za starosnu makularnu degeneraciju

Funkcionalni biomarker za starosnu makularnu degeneraciju

Prema najnovijim istraživanjima, odrasli, čije se oči sporo prilagođavaju mraku, imaju veći rizik od razvoja senilne makularne degeneracije. Ova otkrića potvrđuju nalaze od prije 16 godina: usporena adaptacija na mrak je rani funkcionalni biomarker za AMD.

Adaptacija zenica na mrak se odnosi na vrijeme koje je potrebno da se oči neke osobe prilagode tami, nakon što su bile izložene jakom svjetlu. Oko koristi fotoreceptorske ćelije koje se zovu čepići i štapići za pretvaranje svijetlosti u vizuelni signal u mozgu. Štapići daju veći doprinos noćnom vidu i vidu po slabom osvjetljenju u odnosu na čepiće, a čepićima treba oko devet do deset minuta da se prilagode tami, dok štapićima treba više vremena – do 30 minuta.

U jednoj od skorašnjih studija, istraživači su proučavali 325 odraslih osoba od 60 godina starosti ili starije. Svi su imali zdrave makule bez degeneracije. Tri četvrtine ispitanika je imalo brzine prilagođavanja od oko 9 minuta, što je u granicama normale. Kod oko 25% ispitanika zabilježena je abnormalna dužina prilagođavanja, oko 15 minuta, a svi ispitanici su praćeni tri godine. Oni sa sporijom adaptacijom na tamu imali su dva puta veće šanse da razviju AMD od onih sa normalnom brzinom adaptacije na tamu.

Ovo je prva studija koja pokazuje da je abnormalna adaptacija na tamu preteča starosne makularne degeneracije. Ovaj podatak ujedno daje i biomarker za bolesti koje bi mogle imati ogroman uticaj na njihovu sposobnost da razviju i procijene lijekove za AMD u budućnosti.

Do sada nije postojao dokazano efikasan tretman za rani stadijum AMD-a, a budući da su pojedini lijekovi u fazi razvoja, biomarker koji može pomoći u praćenju početka i razvoja bolesti biće od neprocjenjive vrijednosti u evaluaciji efikasnosti tih lijekova.

Razvoj novih lijekova zavisi od prepoznavanja ciljeva sa kojima ti lijekovi mogu da budu u sadejstvu. Bolje razumijevanje adaptacije na tamu i njene uloge u bolesti će ubrzati taj proces.

Krajem 90-ih godina tim naučnika raspravljao je o mogućnosti da adaptacija na tamu može da odigra ulogu u AMD-u. Istakli su da su se mnogi ljudi sa AMD-om, kao i neke starije osobe sa normalnom makulom, žalile na slab noćni vid. Naučnici su bili uzbuđeni zbog mogućnosti da adaptacija na mrak može biti korisna za razumijevanje i upravljanje ovom bolesti.

U to vrijeme nije bilo odgovarajućeg sredstva za mjerenje adaptacije na tamu, tako da je prvi potez bio da se stvori jedno od njih. Ubrzo je napravljen prototip mašine za mjerenje brzine adaptacije na tamu. Uređaj je izlagao oči ispitanika bljesku svjetlosti u inače sasvim mračnom okruženju, što je proces poznat kao izbjeljivanje. Dužina vrijemena koja prolazi prije nego što pacijent prepozna niz vizuelnih signala se mjeri kako bi se odredila brzine adaptacije na mrak.

Naredni koraci se usmjeravaju na traganje za strukturnim promjenama u tkivu oka koje bi mogle biti povezane sa usporenom adaptacijom na mrak i AMD-om. Studije koje proučavaju promjene u adaptaciji na mrak kako AMD napreduje mogu biti od koristi.