Tabela sadržaja

Kratka priča i velika lekcija

Foto: scpd.stanford.edu

Došli su u rektorat nadajući se da će ih primiti tadašnji rektor Univerziteta, gospodin Smit. Sekretarica je rekla gospodinu Smitu da bračni par želi sastanak sa njim. On je pogledao kroz zavjesu, vidio starije ljude, oskudno obučene, i rekao da nema vremena. Međutim, bračni par je bio uporan i riješio je da čeka koliko god je potrebno.

Sekretarica, vidjevši njihovu upornost, odlazi ponovo kod gospodina Smita:

„Primite ih bar nakratko. Stariji su ljudi, cijeli dan sjede kod mene. Možda su gladni i umorni…“

I Smit se smilovao na kraju.

„Kako mogu da vam pomognem?“-upitao je odsječnim tonom.

„Vidite, naš sin jedinac je prošle godine preminuo dok je studirao na vašem univerzitetu, i mnogo smo tužni zbog toga.“

„Znam za taj slučaj.“-uzvrati Smit onako, više kao automatski odgovor.

„Naša je želja da u spomen na njega podignemo jedan lijep spomenik baš ovdje!“

„Šta vam pada na pamet, gospođo, pa ipak su ovdje djeca. To ne bi bilo primjereno.“-uzvrati Smit.

Kada je vidjela kako Smit razgovara sa njom, gospođa nastavi dalje:

„A dok smo prolazili ovuda, vidjeli smo jednu vrlo lijepu i oronulu zgradu. Sigurno je to biblioteka. Možemo da je restauriramo kao donaciju i da na fasadu okačite spomen-tablu sa imenom našeg sina.“

Smit je opet odreagovao na predvidljiv način:

„Gospođo, da li ste svjesni da je ta zgrada u izgradnji koštala skoro milion dolara i da li ste svjesni koliki novac je potreban da bi se restaurirala?“

„Samo milion dolara?“-obrati se gospođa svom suprugu.

U tom trenutku, vrlo nenadano, oboje se zahvališe gospodinu Smitu na izdvojenom vremenu i odoše napolje. Tokom puta, dok su putovali vozom, gospođa reče mužu:

„Razmišljam, ako ona zgrada košta samo milion dolara, onda je bolje da mi sami sazidamo cijeli univerzitet u spomen našem sinu!“

 Bračni par iz ove priče su gospodin i gospođa Stanford!