Dr. Bojan Kozomara

Tabela sadržaja

Ljudski mozak može regulisati napredovanje glaukoma

Najnovija istraživanja pokazuju da bi ljudski mozak zapravo mogao da reguliše napredovanje glaukoma i ostalih neurodegenerativnih bolesti. Naime, glaukom je neurodegenerativna bolest kod koje pacijenti naizgled nasumično gube periferne dijelove svog vidnog polja.

Naučnici su dugo smatrali da je napredovanje glaukoma nezavisno ili nekontrolisano od strane mozga. Međutim, najnovija studija je potvrdila da progresija glaukoma nije slučajna i da mozak ipak igra značajnu ulogu. Istraživanje pokazuje da su pacijenti sa umjerenim do teškim stepenom glaukoma uspijevali da na boljem oku vide dio vidnog polja koje je drugo oko izgubilo, odnosno da dobiju tzv. „efekat slagalice“.

Ovaj obrazac gubitka vida je u potpunom kontrastu sa gubitkom vida kod tumora na mozgu ili moždanog udara, što uzrokuje da oba oka razviju „skotome“ ili slijepe tačke na istom mjestu. Upravo ovaj nalaz je dokaz da mora postojati veza između očiju i da se to može desiti samo u mozgu. Naučnici su takođe utvrdili da „efekat slagalice“ počinje u najranijim fazama glaukoma, kao i koji je dio mozga odgovoran za optimizaciju vida suočen sa njegovim sporim razaranjem od strane glaukoma.

Nadalje, pokazano je i da mozak neće dozvoliti da se izgubi kontrola nad istom funkcijom na obe moždane hemisfere, naravno ako se to može izbjeći. Mozak može takođe aktivno posredovati i u progresiji Alchajmerove i Parkinsonove bolesti koje imaju neurodegenerativna biološka obilježja slična glaukomu. Čini se vjerovatnim da će ista vrsta zaštitnog mehanizma djelovati i na druge neurodegenerativne bolesti.

Istraživači zaključuju da ako mozak kontroliše neurodegeneraciju, tj. ako mozak kontroliše gubitak kontrole, onda bi se sada trebale naći nove mogućnosti da bi se usporilo ili zaustavilo napredovanje ovih bolesti.

doktor medicine, specijalista oftamologije at Klinika Svjetlost, Banja Luka | Website | + posts

Još od ranog djetinjstva bio sam oduševljen oftalmologijom, za mene najljepšom granom medicine. Pošto sam ujedno bio i dijete profesora oftalmologije, za mene je put moje karijere bio sasvim jasan i vidljiv. Nakon završetka srednje škole i uspešnog okončanja studija na Medicinskom fakultetu Banja Luka, radio sam sve što je bilo moguće kako bih se jednog dana mogao zvati i „oftalmologom.“ Sreća mi se osmijehnula, te sam nedugo po završteku studija dobio specijalizaciju iz oftalmologije u Kliničkom centru Banja Luka.

Trud i rad svakog ambicioznog i vrijednog studenta je bezvrijedan ako uz njega nije talentovan, požrtvovan i nesebičan mentor. U mom slučaju, to su bila dvojica ljudi koji su mi omogućili da u profesionalnom smislu postanem ovo što danas jesam. Prva osoba je moj pokojni otac, koji mi nije samo prenio ljubav prema oftalmologiji, nego je bio i najveća podrška mojoj karijeri. Druga osoba je moj „drugi otac“, prof. Nikica Gabrić, osnivač i vlasnik Klinika Svjetlost. On me je učio ne samo oftalmologiji i najnovijim vještinama, nego i filozofiji i psihologiji života. Zahvaljujući njemu, danas sam ne samo bolji oftalmolog, nego i bolji čovjek.

Liječenje bolesti oka nije uvijek lako, ali je sigurno uvijek interesantno. Živjeti i raditi u zemlji u razvoju i regionu punom izazova nije nikada bez uzbuđenja. Stoga sa ponosom mogu da kažem da sam bio dio tima koji je, sada već davne 2008. godine, prvi put izveo operaciju laserske korekcije dioptrije u Bosni i Hercegovini. Danas su refraktivne hirurške procedure, kao što su LASIK, Epi-LASIK, PRK i LASEK dio moje svakodnevne rutine i istinski nikada ne bih mogao biti srećniji zbog toga.

Osim mojih svakodnevnih stručnih i naučnih aktivnosti, uživam i u menadžerskim poslovima. Već skoro osam godina na čelu sam Klinike Svjetlost u Banjaluci. Svi moji saradnici, doktori i medicinske sestre, su vrijedni mladi ljudi na koje sam svaki dan sve više ponosan.