Život, karijera, priznanje

Život, karijera, priznanje

U petak naveče je u Zagrebu održana velika svečanost povodom proslave dvadesete godišnjice postojanja klinike Svjetlost. Tokom proslave dodijeljena su i priznanja „za izniman doprinos razvoju klinike Svjetlost“. Među onima koji su dobili priznanje našla se i moja malenkost…

Nekoliko dana iza same ceremonije, dodjele priznanja i proslave, imao sam dovoljno vremena da „saberem“ emocije i pogledam unazad. Na svoj život, karijeru, nagrade i priznanja. Nažalost, i dalje mnogi od nas provode vrijeme razmišljajući o onome što je bilo u prošlosti i što više ne mogu promijeniti, ali i o onome što nas možda čeka u budućnosti, iako se budućnost još nije dogodila. Malo ko uživa u trenutnom trenutku, u malim stvarima koje nas ispunjavaju sada i na mjestu na kojem trenutno jesmo.

U „Svjetlosti“ nisam dvadeset godina, ali jesam deset. Najveći dio moje profesionalne karijere vezan je upravo za ovu zdravstvenu ustanovu. Primajući sinoćne priznanje od strane moga učitelja i mentora, prof. Nikice Gabrića, osvrnuo sam se oko sebe na pozornicu na kojoj smo stajali i pogledao i ostale dobitnike, jer naravno da nisam bio jedini. Od nekih od njih sam učio „zanat“ kojim se sada bavim, sa mnogima od njih sam u isto vrijeme započeo svoju karijeru doktora-specijalizanta oftalmologije, radio na različitim projektima, takmičio se u tome ko će biti bolji i dosegnuti dalje.

Sa pozornice sam gledao i u publiku. U njoj je bilo preko 500 zvanica, a među njima i novi naraštaji mladih kolega koji tek prave svoje prve korake u našoj zdravstvenoj ustanovi, baš onako kako smo i mi to činili prije 10 ili 20 godina. Posmatrajući ih, u njihovim očima nisam vidio samo divljenje, nego i jedno veliko pitanje koje smo se svi mi pitali kada smo bili na njihovom mjestu: „Hoćemo li jednog dana i mi biti na jednoj ovakvoj pozornici?“

Iako drago, vrijedno i motivišuće, priznanje nikada nije zasluga samo jedne osobe, samo jednog pojedinca. Isto kao što smo i svi mi, svako na svoj način i u svojim kapacitetima pomogli „Svjetlosti“ da postane ono što danas jeste, tako su i za moj uspjeh zaslužni mnogi. Stoga svima ovom prilikom želim da se zahvalim, a posebno mojoj supruzi Sari koja je uz mene bila i onda kada je bilo najgore i najteže i nije odustala ni od mene, niti od puta kojim sam išao. Neizmjerno i veliko hvala mom pokojnom ocu Risti koji mi je otvorio vrata predivne nauke i poziva koji me i danas ispunjava podjednako mnogo kao i prvog dana kada sam stupio u „esnaf“ medicine i oftalmologije. Ma gdje da je sada, nadam se da je ponosan… Bezgranično i veliko hvala i prof. Nikici Gabriću, čovjeku koji je u meni prepoznao sve ono što nisam ni znao da imam i da mogu, čovjeku koji mi je pokazao i dokazao da se može drugačije, više i bolje, čovjeku koji me je naučio da svoje snove živim i u njima uživam. Hvala i timu mladih, perspektivnih i ambicioznih ljudi, timu klinike Svjetlost Banja Luka, jer bez njih ovo priznanje sigurno ne bi vrijedilo onoliko koliko vrijedi danas.

I kao što sinoć u svom govoru reče upravo prof. Gabrić, „svjetlost predstavlja novi početak, svjetlost predstavlja nadu.“ Neka je srećan 20. rođendan naše „Svjetlosti“ i želim joj, a i svima nama, još mnogo godina uspjeha!{:}{:en}The big manifestation was held on Friday night in Zagreb, Croatia – a 20 year anniversary of Eye Clinic “Svjetlost.” During the celebration, an award and recognition for an exquisite contribution of “Svjetlost” development were given away. I was one of those who was awarded.

A couple of days after the ceremony, I had enough time to reflect and settle with my emotions; on my life, career, rewards, and acknowledgments. Unfortunately, too many of us still think about the past, and what they could have changed in it, or about the future which is still untouchable. So few of us enjoy the present, the moment that we have right here and right now.

I am not a part of “Svjetlost” hospital network for the whole 20 years, but I am 10. The most part of my professional career so far is connected to this institution. Last night, while I was receiving the reward given to me by my teacher, Prof. Nikica Gabric, I looked around the stage. Of course, I was not the only person rewarded, but I did see a lot of my colleagues. Some of them were also my teachers who had the patience to show me all the “tricks” of the job; many others were my classmates with whom I started my residency, or competed with on who is going to be the best ophthalmologist.

I also looked at the audience form that same stage. There were more than 500 officials who were the part of the ceremony. Among them was the new generation of our doctors and residents. By looking at them, I could see nothing other but admiration toward the stage, and a wish to get on that same stage one day.

Although every reward is worthy and motivating, they cannot be credited to only one person. As all of us who were rewarded that night helped “Svjetlost” grow and develop, the same can be said for my team that helped me become rewarded. Therefore, I would like to use this opportunity to express my deepest gratitude to all of those who helped me become who I am today, especially to my wife Sara who stood by me in the toughest times of my life and who never gave up on me. Immensely thank you to my late father, Prof. Risto Kozomara, who opened me the doors to this great science. Big thank you to Prof. Nikica Gabric, the man who recognized those things that I never knew I had and who taught me to live my dreams and enjoy them. And finally a big thank you goes to my team, the team of young, dedicated, perspective and ambitious people. Without their help, this reward would not mean to me as much as it does.

As Prof. Gabric said last night:”Svjetlost is a new beginning, “Svjetlost” is a new hope.” Happy 20th birthday to our “Svjetlost” with the wishes for more years to come!